Letio vrapčić u hladno jutro... Prehladno... Smrznuo se usred leta i pao na zemlju.

Naišla je krava i posrala se točno na vrapčića.

Vrapčić se našao prekriven govnom. Bilo mu je toplo, pokrenuo se i od sreće što je živ zapjevao iz sveg glasa.

Njegovo pjevanje čula je mačka. Izvadila ga je iz govna, očistila i pojela!

 

Pouka priče:

"Nije svatko tko sere po vama vaš neprijatelj."

"Nije svatko tko vas izvadi iz govna vaš prijatelj."

 

I na kraju...najvažnije:

"Ako vam je dobro, ako ste na toplom, ako ste sretni, bez obzira gdje ste...zaboga, šutite!"

Taj ponedjeljak...baš ima nezgodnu naviku pojavljivanja kada bih ja ...još jedan dan odmora. 

Nije mi bio neki dan...tek toliko da je na broju.

Vikend? Vikend je bio lijep, ugodan. Clara je kresnula crnu makinu, pokupila frenda i dojurila k meni na kavu. Popiti kavu u dobrom društvu, u ležernoj odjeći...ima li što bolje? Ima... Bolje od toga je, na tu kavu dovući drugu prijateljicu, pa makar je izvući iz kreveta... Tako se naš frend našao "blaženi među ženama" ...i nije se žalio... Jedino što je žalio, bilo je, da nije ponio svoj foto aparat (ne zbog nas) i svako malo je jauknuo "...ma koje dobre fotke sam propustio...jezero...zalazak...kristalni zrak... " Koliko sam skužila, da bi on bio zadovoljan fotkom zrak mora biti kristalni...ccc!...viš ti njega, ne zadovoljava se običnim, već ima zahtjeve  

Tako se našla tri ženska jezika (bez nadzora), pa udri! Gdje je koja bila, što je koja radila, što bi koja radila - samo da može, ili smije ...i sve tako nekako. Frend je zaključio, da smo se kojim slučajem nas tri našle na najnovijem talijanskom Titanicu...ne bismo ni primijetile da se brod izvrnuo na bok u namjeri da potone. To nije istina...primijetile bismo...prolila bi nam se kava 

Tada nam je Clara ispričala kako je večer prije izašla van. Aleluja! Izašla je van…otkinula se ko „pas s lanca“ i kamo?… drito kod susjeda! Da nije ona otišla dobrovoljno, išla bi pod „moraš“…ipak nije red ignorirati feštu koja ti se odvija na korak i pol od kućnih vrata, a kako Clara zna što je red…eee… našla se na fešti. Društvo dobro, domaće je - domaće…čak je i ona moja bivša Nevolja bio tamo. Pa su njih dvoje nešto malo i popričali… Ne znam koliko je pametno to što su uopće razgovarali…jer, (duga, duga storija) ima tu svega i svačega u pozadini našeg ne razgovaranja, a kad se čovjek pažljivije zagleda, nema ama baš ničega. Sad je Clara dirnula u to. Ko prstom u…(da ne velim ono kaj mislim)…ma u pekmez!

Taj razgovor je pokazao da u našem društvu imamo jednog „soboslikara“ koji nas (ali sve nas) redovito „farba“. OK…ok…znam ja da je svako muško sklono malo uljepšati događaje, pa da ispadne veći frajer…ali, nekako sam uvijek mislila da se ipak nešto mora zbiti… Izgleda da našem „soboslikaru“ to nije nikakva prepreka…ak' nema dima, nema ni vatre… Što to njemu znači? Izmisli on, i vatru, i dim…pa raspiruje kako mu paše… Ako sam bila meta (a pretpostavljam da jesam) on je definitivno potpuno samostalno isfrizirao cijelu priču, sa svim kompletnim efektima i slikovitim rječnikom. Detalji? Brrr…ne želim ni čuti, ni znati. Biram ono „blaženo ne znanje!“…ali…nije ni Nevolja bolje prošao… Zapravo, gledano mojim očima Nevolja je još gore prošao! Tim više što dežurni „ličilac“ Nevolju naziva svojim najboljim frendom…

Društvo se razišlo…a ja sam, od cijelog druženja, još u glavi vrtjela upravo te 3-4 minute razgovora… Minute koje smo potrošile na „soboslikara“.

Zapela sam o to ko pitbull…i vrtjela film…razgovore…što one uživo…što one u pisanom obliku na FB… I mogu vam reći da je „soboslikar“ o Nevolji svašta ružno rekao… Kako Nevolju poznajem godinama, a dotičnog „scenaristu“ tek nekoliko mjeseci…većina tih priča me samo zabavila…ali…u jednom trenutku me i zabrinula…no onda je on izjavio nešto o Nevolji…nešto što me porazilo i rastužilo… Toliko da sam  Nevolji i mail napisala … ljuta, željna svađe, odgovora, opravdanja… u zadnjem trenu, umjesto „pošalji“ kliknula sam „obriši“.

Zašto? Zato jer sam počela razmišljati… Ako „soboslikar“ o svojem najboljem frendu preda mnom tako govori…kako li tek pred njim priča o meni, a ja mu nisam najbolji frend???…i smrzla sam se! Od tada je prošlo dosta vremena, i stalno sam se uvjeravala kako nisam u pravu…na žalost razgovor Clare i Nevolje je u potpunosti potvrdio moje sumnje.  „Soboslikar“ je kao ptica nebeska, ne sere samo one koji su trenutno ispred njega, ali zato sere po svima koji nisu prisutni…

Zaključak jednostavan: Pored takvih prijatelja kome trebaju neprijatelji???? 

U svoju obranu mogu reći da mi strpljenje nije jača strana…u stvari, mogu biti strpljiva, ako znam na čemu sam… Ako ne znam…e tada ću uraditi sve, da to i saznam. Bez obzira hoće li mi to saznanje pokvariti ili uljepšati dan.

 Neki dan mi je prijateljica T komentirala kako samo se ja i D baš „zaposlili“ …i taj me komentar stalno pratio…bila sam uznemirena činjenicom da se ne pomičemo s mrtve točke. A taj komentar mi je dao misliti.

Zaposlili smo se… a u čemu?

Kako sam već pisala…on niti jednom gestom (osim riječima), nije dao naslutiti da sam mu ja privlačna, da mene gleda drugačije…

Nikako se nisam mogla otresti osjećaja da griješim. Jer, da nije bilo njegovih riječi…možda do te nedoumice u meni ne bi došlo. Ovako…bila sam sa svime prilično zbunjena….rastrgana…prijateljstvo ili nešto više?

Izašli smo u ponedjeljak, izašli smo u četvrtak…i svaki put je bilo super. Ali, meni bi isto tako bilo super da sam izašla sa bilo kojom od svojim prijateljica. Razgovarali, šalili se i baš se lijepo družili…ko prijatelji.

U četvrtak, na povratku kući, pitao me dal se meni baš jako žuri doma…? Rekla sam da moram doma jer ZlatoMalo nisam vidjela skoro cijeli dan…pa eto… Priznajem…pitanje je u meni izazvalo svašta-nešto…i nervozu i lupanje srca… Pitanje me kopkalo ostatak večeri…i nije mi dalo spavati…

U tom trenu je nastupilo ono moje da moram znati…željela sam znati razlog tog pitanja, ali ga on nije htio reći, samo da nije bilo reda radi… To me još više izbacilo iz takta. A kako nemam kristalnu kuglu (ili to bar ne priznajem) odlučila sam se za jednostavno pitanje…pitanje na koje se može dati jednostavni da-ne odgovor.

I pitala sam: „Sviđam li se ja tebi uopće?“

Ono što mi je stiglo kao odgovor, bilo je sve samo ne to… a glasilo je: „Bili smo večeras vani, zar ne, mogli smo o tome razgovarati.“

Razgovarati? Ajme…pa koliko ćemo mi razgovarati!? I što ću zaboga raditi u svojim osamdesetima ako ću sada razgovarati? Vrtjela sam oba pitanja u glavi i nisam dolazila do zaključka. Zaključak se sam nametnuo 24 h kasnije, kada mi je stiglo njegovo kratko pitanje: „A što? Mi sad više ne razgovaramo?“

I tada sam shvatila i bez kristalne kugle… da je odgovor na moje pitanje bio negativan i zato ga je on izbjegao. Nije se čak niti potrudio da ga upakira u nešto ljepše…recimo… „sviđaš mi se ko frendica“…nego se jednostavno iz njega izvukao… Ipak, ostaje činjenica da je odgovor „ne“ … To je, i samo to, mogao biti povod njegovom pitanju dal razgovaramo ili ne?

Naravno da razgovaramo. Sva sreća da nikada nismo ničim narušili granice prijateljstva..

Sada idem popiti veliku čašu soka da ublažim gorak okus koji osjećam već drugi dan… Još da mi je pronaći nešto što će mi olakšati nevjericu da sam se tako prevarila u svemu…jer mi se to dogodilo prvi put u životu. Obično sam vrlo lako mogla prepoznati sviđam li se nekom muškarcu ili ne… do sad…

Ljeto je iza mene…a što reći? …neopisivo.

U jednom trenutku sam čak sjela da ga ispričam, stavim u slova…ali, odustala sam. Toliko se toga odigralo…zbilo, da sad više nema smisla vraćati se na to…

Ipak, kroz cijelo to ljeto On je bio u blizini… I baš smo puno vremena provodili zajedno, što u društvu, što sami… Smijali se, zezali, posjećivali, sve prijateljski…

Jer, iako smo oboje slobodni, znala sam da on nekoga ima…i trudila se to poštivati.

A onda…onda sam sve zakomplicirala.

Ja ne bih bila ja da nisam.

Razlog?…neki loš dan…možda, …želja da se ima više…sigurno, …da se znači nekom više…u svakom slučaju.

No, ono što je počelo kao malo zezanja, preokrenulo se i ugrizlo me ravno za guzicu! …otkrila sam da mi je stalo… negdje tokom tog našeg druženja „zavukao“ mi se pod kožu i nisam bila ravnodušna, iako sam se trudila to sakriti…koliko uspješno, zna On.

Činjenica da mi je stalo nikako mi se nije sviđala.

Tada je On odlučio razgovarati… rafalnom paljbom je izrekao 100 razloga zašto ne bismo smjeli ništa poduzimati…plus 100 razloga zašto bismo trebali biti u vezi…i otišao.

Prije odlaska je naglasio da jedino što želi je ozbiljna veza, nema skrivanja.

Razmišljajući o njegovim riječima nisam mogla do ništa drugo nego se složiti.

„Glas razuma“ u obliku mojih triju prijateljica nije pomogao…jer, ako ih poslušam i dalje ću biti sama, ne usamljena već sama. Imam svoje ZlatoMalo… imam svoje prijateljice… veliki krug ljudi u kojem se krećem… aktivnosti kojima se bavim i nisam usamljena…ali na kraju dana nemam to s kim podijeliti…i to je ono što mi fali.

Znam…nema garancije da će se to dogoditi.

Znam…jer bila sam u braku i nisam imala s kim podijeliti niti svoj uspjeh, niti svoje društvo, a bome niti svoje strahove, ni zabrinutost. U braku se ljudi ne bi trebali osjećati usamljeno, a ja jesam. Nikada nisam bila toliko usamljena kao tada…pa iako je od tada prošlo jako mnogo godina, i ne volim o tome govoriti, tog osjećaja (uz strah) se najviše sjećam. Da ne bi bilo nesporazuma, moj bivši nije loš čovjek, ali jednostavno nije bio za mene, ili ja nisam bila za njega…jer, nije ni sa mnom jednostavno…u poslu sam uspješna, u društvu eksponirana i što si zacrtam to i ostvarim…malo muškaraca to može pratiti, a da ne osjete barem zavist ili ljubomoru…i u tom trenutku kola kreću nizbrdo … i sve ode dođavola…

Ipak sjećanje na taj osjećaj usamljenosti je ono što mene najviše koči i dan danas.

Moj sadašnji život je dobar. Istina, imam problema (a tko ih nema) ali sam zadovoljna. Moje prijateljice mi govore kako ne znam koliko mi je dobro što imam svoju slobodu. Ali što je to sloboda? Istina da bih mogla „švrljati“ do mile volje jer nemam kome (osim sebi) polagati račune, ali čemu kad mene to ne veseli? Moj život je i dalje vezan uz kuću, uz obaveze, uz familiju, uz prijatelje…nema tu nikakvih fantastičnih izleta, niti storija…ne kažem da ne bih mogla…ma čemu? Prije nekoliko godina sam čak i bila voljna upoznati nekog novog, ali sada više nemam volje za ništa takvo.

Ipak povremeno me uhvati miso: „…tako bi bilo dobro kada bih imala nekog…“

I otkrila sam da mjesecima već imam. Imam Njega.

On se javi kada odem na izlet i pita dal se dobro provodim. On se smije kada napravim glupost i sjednem u krivi tramvaj. I naravno, kad me uhvati želja da se durim, nazove da pita koji mi je kurac i gdje sam!? Kako se pokazalo, definitivno je osoba na koju mogu računati i to ne samo u malim stvarima, iako upravo male stvari „život znače“.

Čak je i „selo moje malo“ donijelo zaključak da smo u vezi s popratnim komentarom kako je to eto baš u redu jer …sam on, sama ona…

U čemu je onda problem?

Osim u tome što moja prijateljica kaže kako smo oboje nesposobni za vezu jer smo oboje pre tvrdoglavi, pre svojeglavi, posesivni i prejake osobnosti te da ćemo se u procesu poubijati…? Ne kažem da je ona u krivu, ali… nikad se ne zna. Iskustvo mi govori da ono što je predodređeno na uspjeh, meni ne uspije… dakle, možda ovdje postoji šansa za ono famozno „u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi!“ (ne mislim na bračni dokument,već na obostranu odluku).

Tim više što se izvrsno slažemo. Imamo slične poglede na život, slične stavove, čak i sličan osjećaj za humor. Uz sve to, oboje iza sebe imamo promašaje i ni jedno od nas nije spremno za novi, toliko o „puhanju na hladno“…

Problem? O da, izuzev gore navedenih… postoji problem!

Bez obzira na to što je „selo moje malo“ zaključilo da smo u vezi, bez obzira na to što se mi čak i ponašamo kao da smo u vezi…mi u vezi - nismo.

Kroz sve ove mjesece ničim nismo narušili granice našeg prijateljstva. On ni jednom gestom (osim riječima) nije pokazao da prema meni osjeća išta više od prijateljstva.

Ne mogu se oteti dojmu da sam samo njegova razumna odluka. Da sam izbor donesen racionalno, bez emocija i strasti…i da mu nisam privlačna kao žena.

A ja? Ja ne mogu bez osjećaja… meni treba strast… i ne bojim se emocija… smatram da, ako se ikad više upustim u avanturu života, imam pravo na to da mi se izmakne tlo pod nogama… jer da bih imala pravu ravnotežu u životu, uz racionalno mi je potrebna doza iracionalnosti, u protivnom, to nije to!

Ukratko…sad smo u pat poziciji…nešto bi…ali se ne pokrećemo…tj. On se ne pokreće… A ja? Iako sam žena i mogu sve što poželim, ipak bih pored sebe Muško koje zna što hoće (mene) i koje ima dovoljno hrabrosti da ispruži ruku i uzme ono što želi… Zbog toga čekam…i jao! Tako sam nestrpljiva…i što ako ne uspije? …i što ako…što ako uspije?